Tiskara Kačić
Smještajem Klerikata u nove prostorije, kao i uređenjem samog samostana, u koji je uvedena električna struja 1896, nisu bila riješena pitanja školskog zavoda. Šibenski je samostan i dalje bio za to veoma nezgodan. Njegov smještaj usred grada, opkoljen ulicama tako da „sa nijednog prozora ne smijemo slamku puštati, a da se ne bojimo da će na prolaznika pasti, te povod dati dosadnim smutnjama i neugodnim poklicima“, bez dovoljno velikog vrta „spućeni smo više nego na javnoj poljani“ – tako se u molbi na Definitorije tuži samostansko vijeće 1906. – članovi su samostana ponovo pomišljali na gradnju novog samostana u Šibeniku. Zaslugom dugogodišnjeg gvardijanstva o. Dane Đirilića skupljeno je nešto novca i kupljeno zemljište za gradnju „Plišac“ kod današnjeg kolodvora. Tu se mislilo graditi novi samostan. Kako nije bilo dovoljno novca, franjevci su zamolili upravu Provincije da pomogne samostan koji je „skoro od svog postanka u osobitoj službi Redodržave.“
Provincijal je 9. veljače 1906. odobrio namjeru i kupovinu zemljišta te dozvolio skupljanje dobrovoljnih prinosa od braće u Provinciji. I samo Definitorije je pozdravio zamisao ali je naglasilo kako ne može financirati gradnju a ni dati neku naročitu pomoć jer, zbog nestašice novčanih sredstava, nije u stanju ni provesti odredbu kapitula iz 1891: gradnju sjemeništa u Sinju i klerikata u Makarskoj.
Upravo težnja da Bogoslovija ostane u Šibeniku poticala je franjevce na rad. Oni su se obratili upravi Reda i general je 31. srpnja 1906. dozvolio lektoru fra Krsti Belamariću da traži od državnih vlasti dozvolu za gradnju novoga šibenskog samostana. Tu je gradnju „izvan grada i za samostansku disciplinu veoma zgodnija“ jednako dobro gledao i šibenski biskup koji je 7. kolovoza odobrio skupljanje milostinje od puka. Na to je samostan uputio poziv vrlim Šibenčanima da bi se na „Plišcu“ podigao „u slavnom Zvonimirovu gradu novi hram Presvetom Srcu Isusovu namijenjen.“ Ti milodari nisu bili veliki i stoga se 8. prosinca 1906. ponovo samostan obratio na upravu Provincije da bi ona pripomogla gradnju. U protivnom, naglašava se u molbi, morali bi „sasvim zapustiti toli sritno započeti i od cile Provincije veselo pozdravljeni pothvat.“
Provincijalna uprava nije mogla pomoći tu zamisao, ali franjevci, poznati po svojoj ustrajnosti, nisu klonuli. Oni su stoga i prodali nešto svoga imanja, a 1907. isposlovali dozvolu od ministarstva za skupljanje milostinje do konca godine kod svojih dobročinitelja, isključivši skupljanje od kuće do kuće, u gradovima Trstu, Gorici, Puli, u Šleskoj i Dalmaciji.
Milodara se do 12. prosinca 1907. skupilo 5525,40 kruna što je još bilo nedostatno jer za samo zemljište na Plišcu samostan je dao 12000 kr. Cijela je stvar zapela na želji da se Bogoslovija ujedini u Makarskoj. Provincijalna uprava pod fra Franom Lulićem odgovorila je stoga 28. studenoga 1907. na gvardijanovu molbu „da se za čas to pitanje odgodi, dok se riješi neko drugo pitanje upogled bogoslovlja u Makarskoj s kojom je spomenuto pitanje u nerazrješivoj svezi.“ Konačno je 1911. filozofija premještena iz šibenskog samostana u Zaostrog, a Bogoslovija smještena u Makarsku, u novosagrađeno krilo samostana. Time je gradnja novog samostana u Šibeniku postala bespredmetna, tako da je samostan to i mogao javiti državnoj vlasti 1913. na njenu pripomenu od 8. ožujka 1913. da ne bi dozvolila prodaju zemljišta na kojem je samostan „i to pogledom na umjetničku vrijednost zgrade.“
Kad je škola prestala djelovati u šibenskom samostanu, on je izgubio ono značenje što ga je imao, a to se odrazilo i na same stare i dotrajale zgrade. Tek nekako 1921. i 1922. izvršeni su nešto veći popravci unutar samog samostana. God. 1922. šibenski je biskup želio u samostanu otvoriti svoju bogosloviju, ali do toga nije došlo. Samostan je teko oživio postavljanjem tiskare „Kačić“ u njegove prostorije. Pojačana izdavačka djelatnost, osobito izdavanjem lista „Gospa Sinjska“ i „Nove Revije“, ponukala je upravu Provincije da kupi Hrvatsku zadružnu tiskaru d. d. u Šibeniku. Kako je glavni dioničar dr. Ante Dulibić stavio uvjet da tiskara ostane u Šibeniku, provincijalna je uprava 28. prosinca 1926. odlučila postaviti je u šibenski samostan. U tu svrhu adaptirane su podrumske prostorije samostana. Adaptacija prostorija i pojačanje podova, drvodjelski radovi, izvedeni od poduzetnika Špire Gojanovića, stajali su 66.016 din. i 81 paru.
U isto se vrijeme mislilo ponovo na premještaj samostana kod župske crkve u Varošu. Provincijal je stoga dozvolio 1927. da se proda samostansko zemljište na Plišcu, ukoliko se ono osigura u Varošu. Ta je akcija išla uporedo s osnovom da se u Varošu podigne velebna crkva po nacrtu arh. Ć. M. Ivekovića. Nešto kasnije provincijal je odustao od prodaje zemljišta Plišac, računajući da će ono biti dosta skuplje kad se izradi urbani nacrt grada Šibenika. Na samostanski protest definitorije je dozvolilo 16. veljače 1928. prodaju donjeg dijela zemljišta za 190.000 din. a svota se morala čuvati za gradnju novog samostana. To su zemljište kupili braća Lav i Miloš Šupuk. Međutim, oko 1930. šibenska se Općina počela zanimati za samostansko zemljište Plišac i mislila na njemu sagraditi gimnaziju. Tada je ponovo iskrsla nada građenja novog samostana u Varošu. Bile su čak napravljene skice samostana, a napravio ih je ing. I. Senk u dogovoru s ing. arh. Kulichekom.
Dvije godine kasnije (1932), urgiranjem o. Petra Grabića, pokrenuto je opet pitanje zamjene zemljišta Plišac s državnom zemljom oko župske crkve u Varošu na kojem je bila Učiteljska škola (Preparandija) i njen vrt. Franjevci su bili u potpunosti za tu osnovu ne samo zbog trošnog samostana sv. Lovre nego i zbog tiskare. Prijenos materijala za tiskaru predstavljao je velike teškoće, a i povećavao troškove. Naprotiv, smještaj tiskare sa samostanom na najistaknutijem položaju novog Šibenika, prema Poljani, bio je i te kako poželjan. Za tu osnovu, velebnu ali skupu, zainteresirali su se i neki građani a među njima Miho Jerinić. On je osobito radio oko toga 1935. kada je gvardijan o. Špiro Živković uložio mnogo truda da dođe do zamjene zemljišta. Miho Jerinić, tada banski savjetnik, uputio je 27. siječnja 1935. molbu ministarstvu. On je zamišljao podizanje tog samostana i crkve kao velebni spomenik na spomen istjerivanja Talijana iz Šibenika (1921.) Jednako je pisao i nekom Marku da se zemljište na Šubićevcu, gdje je bila određena gradnja gimnazije, dade Narodnoj ženskoj zadruzi koja bi tu podigla ljetnikovac ili obdanište za zapuštenu djecu. Franjevcima, pak, da se dade u zamjenu zemlja oko varoške crkve a na Plišcu izgradi gimnazija. Tako bi „jednim tirom, piše Miho, postignuo dvoje: bili bi zadovoljni i fratri i žene u Šibeniku.“ Cijela se stvar odugovlačila i, usprkos raznih molba sve do kneza Pavla, nije uspjela.
Samostan je sv. Lovre ostao na istom mjestu, zbijen među tijesnim ulicama kao tihi svjedok bogate prošlosti. Posljednji je rat učinio svoje i samostan je skupa s crkvom nastradao. Nestalo je onog sprata što su ga šibenski franjevci sagradili na zapadnoj strani za klerikat da bi time produljili aktivnost svoga staroga i oronuloga samostana.
fra Josip Ante Soldo (1922. - 2005.)