Službenica Božja majka Klara Žižić utemeljiteljica je izvorne hrvatske redovničke zajednice Družbe sestara franjevki od Bezgrješne sa sjedištem – kućom maticom u najstarijem hrvatskom gradu na obalama Jadrana Šibeniku, koja u neprekinutom kontinuitetu traje do danas. Početci Družbe vode nas u 1673. godinu, kada nakon potpisivanja Kandijskog mira između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike (1669.) te utvrđivanja granica, Mara Žižić dolazi iz Promine u Šibenik. Nastanila se u jednoj siromašnoj kućici u šibenskom Varošu u blizini crkve sv. Martina i župne crkve Gospe van Grada. Ubrzo joj se pridružila i Kata Burmaz, također iz Promine. Tu su se posvetile služenju najpotrebnijima i poučavanju u vjeri i pobožnosti.
O svetom životu majke Klare i njezine redovničke zajednice kroz prvih sto godina (1673.-1784.) progovara Knjiga od uspomene, najstarija kronika Sestara Franjevki, pisana hrvatskom ćirilicom (bosančicom) i štokavskom ikavicom.
Pod okriljem franjevačke provincije Bosne Srebrene i uz odobrenje šibenskog biskupa Ivana Dominika Kalegarija, Mara i Kata započinju redovnički život 17. studenoga 1679., na dan sv. Elizabete Ugarske, zaštitnice Trećeg franjevačkog Reda, primanjem redovničkog odijela i dobivanjem redovničkih imena s. Klara i s. Serafina. Živjele su prema Reguli – Pravilu Trećeg samostanskog reda sv. Franje, potvrđenom od pape Leona X. U Knjizi od uspomene, u drugom njezinom dijelu, sačuvan je i najstariji prijevod toga Pravila na hrvatski jezik, pisan latinicom. Majka Klara je bila prva i doživotna poglavarica svoje redovničke zajednice, a vodila ju je s izrazitim naglaskom na poniznosti, malenosti, pokori, zajedništvu, siromaštvu i djelima milosrđa prema najpotrebnijima, u duhu karizme sv. Franje i sv. Klare Asiške. Knjiga od uspomene ističe veliku podudarnost duhovnosti majke Klare i njezine zajednice sa sv. Klarom Asiškom te ih naziva “ćerima sv. Klare”. Stoga neki nazivaju majku Klaru “Klarom Šibenskom”, prema nazivu “Klara Asiška”.

Majka Klara Žižić, utemeljiteljica Šibenskih franjevki, učiteljica vjere i pobožnosti, majka umirućih i siromašnih, utočište putnicima umrla je na veliku glasu svetosti 21. rujna 1706. Pokopana je u vlastitoj grobnici u franjevačkoj crkvi sv. Lovre u Šibeniku. Na grobu majke Klare pronalaze se zapisi vjernika na različitim jezicima s molitvama za njezin zagovor u raznim potrebama te mnoštvo zahvala za uslišane molitve.

Majka Klara Žižić, krsnim imenom Mara, rođena je 1626. u Promini. Promina je naziv za planinu smještenu sjeverno od Drniša i južno od Knina i župu koja se prostire uz srednji tok rijeke Krke te obuhvaća više sela: Oklaj, Lukar, Nečven, Mratovo, Čitluk, Razvođe, Suknovci, Bogetići,… itd. Velik dio svoga života provela je u Promini pod osmanskom vlasti koja je bila osobito okrutna prema katolicima i svemu što je katoličko.
Da bi se pod vlašću Osmanlija dosljedno živjelo u katoličkoj vjeri uistinu je bio potreban herojski napor i spremnost položiti i sam život za svoju vjeru. Stoga je razumljivo da se pod prijetnjom islamizacije i okrutnim ponašanjem Turaka, u stalnom strahu i borbi za vlastiti život, među katolicima događao moralni pad, uvriježile su se kojekakve mane i poroci, koje navodi skradinski biskup fra Toma Ivković u svom izvještaju ad limina 1630. On navodi da su katolici znali jedni drugima zapaliti kuću, zatim neki su potplaćeni od Turaka nanosili drugim katolicima štetu, prisilno su odvlačili dječake i prodavali ih Turcima. Ova pojava poznata je kao “danak u krvi” – odvođenje kršćanske djece u roblje, gdje su morali prijeći na islam i služiti sultanu kao njegova osobna garda, zvana janjičari. Bio je to jedan vid redovitog oporezivanja živom djecom u Osmanlijskom Carstvu. Neki katolici su prelazili na islam, dopuštajući ženama da ostanu u katoličkoj vjeri, drugi su živjeli u konkubinatu dok bi im vlastita žena čamila u turskom ropstvu, neki su prodavali Turcima vlastitu djecu da se mogu osloboditi turskog ropstva, bez nade da će ih moći otkupiti.
Da bi se suprostavila tome zlu i otupila oštricu grijeha u koji je njezin narod upadao Mara se od svoje mladosti posvetila Bogu zavjetom djevičanstva kao Franjevačka trećoredica. Franjevačkom trećoredicom postala je prije odlaska franjevaca s Visovca, tj. u razdoblju do 1648., kada su franjevci napustili Visovac, sklanjajući se u Šibenik zajedno s narodom koji je je u organiziranom pokretu prešao na područje Mletačke Dalmacije.
Živeći u pokori, postovima i molitvi davala je zadovoljštinu za tolike i teške grijehe. Sve svoje snage usmjerila je na očuvanje vjere u svom narodu u suradnji s franjevcima Bosne Srebrene koji su jedini mogli djelovati na području pod vlašću Turaka snagom ahdname – povelje kojom je sultan Mehmed II. Osvajač prilikom zauzeća Bosne 1463. dao pravo bosanskim franjevcima da slobodno obavljaju svoju službu i ispovijedaju svoju vjeru. Međutim, u kasnijim stoljećima pozivanje na ahdnamu nije moglo puno pomoći.
Franjevci su boravili u svojim samostanima iz kojih su odlazili među katolički puk i pastoralno ih posluživali. Za široko područje Krčkog i Ličkog sandžakata, unutar kojeg je bila i Promina, bili su zaduženi franjevci Visovačkog samostana. Poslužujući tako široko područje fratri su tek tri do četri puta godišnje mogli imati u pojedinim mjestima Svetu Misu. U nedostatku svećenika Mara Žižić, zajedno s Katom Burmaz bile su nositeljice vjerske pouke, širiteljice pobožnosti i karitativne djelatnosti.

Na formiranje vjere i duhovnosti Mare Žižić, već od najranijeg djetinjstva i mladosti, velik utjecaj imali su franjevci i franjevački pisci Provincije Bosne Srebrene, koji su bili njezini učitelji u vjeri a poslije i suradnici. Poučavajući druge u vjeri Mara je najprije bila i sama poučena u istinama vjere. Katekizam njezina vremena i podneblja bio je Nauk krstjanski za narod slovinski i Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije, tiskan hrvatskom ćirilicom (bosanicom) u jednoj knjizi, u Mlecima 1611., tzv. „Veliki nauk“ i Nauk krstjanski s mnoziemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi, tzv. „Mali Nauk“, tiskan također hrvatskom ćirilicom u Mlecima 1616. fra Matije Divkovića. Divkovićev “Mali nauk” bio je i svojevrstan priručnik za nepismene: na početku ima abecedu i poduku kako se izgovaraju slogovi. “Mali nauk” bio je jedna od najraširenijih knjiga u Bosni i Hercegovini kao i u Dalmaciji i predstavljao je svojevrsnu čitanku za narod. Doživio je čak 25 izdanja, od 1616. do 1738. Divkovićev je Nauk kao lektira zaživio u običnom vjerničkom puku. U Dalmaciji je bio vrlo popularan te je poznat pod pučkim imenom “Fratarica”. Takvu čitateljsku popularnost, slikovito potvrđuje i jedna zanimljiva zgoda koju je zabilježio talijanski znanstvenik i putopisac Alberto Fortis (1741-1803) u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia (1774.), Put po Dalmaciji. On opisuje stanovnike dalmatinskog zaleđa, koje naziva Morlacima, te za njih kaže da su “bistra uma i nekog prirodno poduzetna duha”, da čudesno uspijevaju kao trgovci, a “lako nauče čitati, pisati i računati”. U tom kontekstu on navodi i jednu zgodu u kojoj se spominje fra Matija Divković: “Priča se da su se u početku ovoga stoljeća morlački pastiri mnogo bavili čitanjem debele knjige o kršćanskom, moralnom i povijesnom nauku što ju je složio neki o. Divković, a više je puta tiskana u Mlecima njihovom ćirilicom bosančicom koja se djelomično razlikuje od ruskog pisma. Događalo se često da bi župnik, pobožniji nego učeniji, propovijedajući s oltara, nagrdio neku zgodu ili u njoj izmijenio sadržaj; u takvim slučajevima iz slušateljstva se dizao glas nekoga od nazočnih da rekne: Nije tako.”
Veliku podudarnost u temeljnim odrednicama franjevačke duhovnosti u životu Mare s. Klare Žižić nalazimo osobito u Nauku krstjanskom za narod slovinski (tzv. velikom Nauku), kojim se zasigurno i ona služila i vodi nas do izrazito franjevačkog kristocentrizma: “Svaki čovjek, koji hoće biti pravi krstjanin, od potrebe je da nasl’jeduje Isukrsta uboštvom (siromaštvom), umiljenstvom (pokornošću, poslušnošću), poniženstvom (poniznošću), ustrpljen’jem (strplivošću), tihostju (skrovitošću), užganom ljubavlju za spasen’jem i u svakoj stvari duhovnoj tja (sve) do smrti.” (Nauk, 122) “Krstjanin je nasl’jednik Isuskrstov… Ono je uistinu pravi krstjanin koji [se] ne samo zove imenom krstjanin, nego jošte djelom čini i nasljeduje Isukrsta u svijeh stvareh kako je Isuskrst naredio… Krstjani su po naredbi Isukrstovoj držani činiti djela od milosrdja.” (Nauk, 128)
Prema onom što je i do koje mjere s. Klara Žižić ostvarila od nabrojenih evanđeoskih vrijednosti može se reći da je bila istinska nasljedovateljica Isusa Krista kome je posvetila sav svoj život i djelovanje, što nam potvrđuje i Knjiga od uspomene.

Uloga Mare Žižić bila je osobito važna kroz dugo razdoblje odsutnosti franjevaca iz unutrašnjosti Dalmacije (od 1648. do 1675.), koji su bježeći pred Turcima napustili svoje boravište na otoku Visovcu i zajedno s narodom preselili se na područje uz more, u Mletačku Dalmaciju, nastanivši se u Šibeniku. Mara Žižić ostala je s ostatkom naroda na turskom području pod cijenu vlastita života i bila im je veliki oslonac u vjeri pred stalnom prijetnjom islamizacije. Osobito je bilo teško za Kandijskog rata (1645. – 1669.) kada su Turci bili još okrutniji prema katolicima, ubijajući i same fratre.
Znajući za teške uvjete u kojima je živjela Mara Žižić “podnoseći nepodnosiv jaram otomanske tiranije” i za njezin uzoran život kojim je svjedočila svoju vjeru, kako stoji u jednom dokumentu, “stanovnici Šibenika pozvali su je u Šibenik, kako bi poučavala njih i njihovu djecu u kršćanskom nauku i pobožnosti, brinula se za bolesne i umiruće te pružala besplatno prenočište siromašnim putnicima.”
Ona na njihov poziv dolazi u Šibenik i nastanjuje se izvan gradskih zidina, u nezaštićenom dijelu predgrađa, kako bi bila bliže onima koji su bili u potrebi, putnicima i zaraznim bolesnicima smještenim izvan grada i onima koji su se tu nastanili bježeći pred Turcima u spomenutom preseljenju. Među njima su bili i mnogi koji su pobjegli iz njezine Promine te poznati junaci u borbi protiv Turaka – Prominski Omelići, s kojima majku Klaru povezuje stara Gospina slika (štuje se kao Gospa od zdravlja), dobivena od njih na dar. Potječe iz 16. st. a iz Venecije su je donijeli Omelići sredinom 17. st. Stari samostan sestara nalazio se u ulici 7 Omelića. I danas postoji dio te ulice u šibenskom Varošu. Uz ovu Gospinu sliku povezana je velika pobožnost majke Klare i njezine zajednice prema majci Božjoj.
Sestri Klari i s. Serafini pridružile su se ubrzo i druge sljedbenice, te su zajedno bile velika pomoć narodu koji se bježeći pred Turcima ranije ovdje nastanio. S narodom su dijelile sve što su imale, a oni su im, dolazeći u Šibenik iz udaljenijih mjesta, uzvraćali prihodima sa svoje zemlje. S narodom su sestre uspostavile bliski odnos, gotovo obiteljski. Stoga nas ne čudi što su ih ljudi zvali “tetama”, kako to nalazimo u Knjizi od uspomene.
Franjevačka susretljivost i otvorenost za malog čovjeka i njegove potrebe dovodi nas do jedinstvenog egzistencijalnoga konkretizma majke Klare koji nam svojom jednostavnošću otkriva njezinu duboku vjeru. Ona se očituje kao službenica Božja koja sluša, moli, ljubi, radi, uči i naučeno s ljubavlju ostvaruje; kao ona koja je dobro shvatila da su djela ispred riječi, primjer ispred teoretske rasprave, upravo prema temeljnom učenju sv. Franje.
Što su majka Klara i njezina zajednica značile za Šibenik dade se zaključiti i iz toga što su joj ugledni građani darovali zemlju uz njezinu malu kućicu gdje je majka Klara dala sagraditi svoj hospicij. Značenje ovog hospicija vidi se iz jednog podatka prema kojem je samo kroz jednu godinu pred Prvi svjetski rat kroz njega prošlo preko 5000 putnika. Hospicij sestara primao je takve putnike sve do druge polovice 20. st. kada im je ta djelatnost zabranjena.

Glas o svetosti majke Klare bio je živ među narodom već za njezina života što je izričito napisano na samom početku Knjige od uspomene. Za nju i za s. Serafinu Burmaz zapisano je da su bile ogledalo Šibenika, a na poseban način majka Klara. Ona je svojim evanđeoskim životom, redovničkom revnošću te dubokom i izgrađenom autentičnom franjevačkom duhovnošću i dobrim djelima očitovala svoju prepoznatljivu svetost.
Koliko je dobra majka Klara učinila ljudima i što im je značila vidi se iz zapisa prigodom njezine smrti koji ističe da je “za njom plakao cijeli grad i Varoš, budući je pod svetim habitom kao jedna svijeća sijala poniznošću i dobrim djelima. Najsvetije je živjela, tako je i umrla.” No, ona je ostala prisutna po svojoj redovničkoj zajednici sve do danas, po sestrama koje su nastavile i trude se živjeti njezinu karizmu.
Majka Klara Žižić, utemeljiteljica Šibenskih franjevki, učiteljica vjere i pobožnosti, majka umirućih i siromašnih, utočište putnicima umrla je na veliku glasu svetosti 21. rujna 1706. Pokopana je u vlastitoj grobnici u franjevačkoj crkvi sv. Lovre u Šibeniku. Na grobu majke Klare pronalaze se zapisi vjernika na različitim jezicima s molitvama za njezin zagovor u raznim potrebama te mnoštvo zahvala za uslišane molitve.
Pojava i život majke Klare u teškom razdoblju hrvatske povijesti, nazvanom u našoj književnosti i historiografiji “stoljećima uplakane Hrvatske”, 16. i 17. st., nije zasigurno slučajna. Bog u svakom vremenu, osobito u teškim vremenima nalazi i nadahnjuje ljude koji su spremni odazvati se njegovu pozivu na žrtvu vlastita života, kako bi se kroz njihov život očitovala Božja briga i blizina ispačenom čovjeku. Osobito je to vidljivo u životu majke Klare, ponizne, malene i potpuno Bogu predane službenice. U njenom životu čitamo Božji rukopis. Veličina svetih ljudi nije u njihovim velikim sposobnostima, ljudskim umijećima i postignućima, nego u njihovoj otvorenosti Bogu i suradnji s njim u Njegovu naumu ljubavi prema ljudima i narodima.
Biskupijski kanonski postupak za proglašenje blaženom majke Klare Žižić otvoren je svečanom javnom sjednicom kojom je predsjedao šibenski biskup Ante Ivas u katedrali sv. Jakova na dan njezine smrti, 21. rujna 2004.
Na blagdan Pohođenja Marijina, 31. svibnja 2016., pod predsjedanjem šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa održana je zaključna sjednica biskupijskog postupka za proglašenje blaženom službenice Božje majke Klare Žižić.
Zapećačeni spisi i sav pisani materijal postupka predani su na Kongregaciju za svece u Rimu, 16. lipnja 2016.
Kongregacija za kauze svetaca na čelu s prefektom kardinalom Angelom Amatom izdala je 30. lipnja 2017. “Dekret valjanosti” kojim je pozitivno ocijenjen istražni Biskupijski postupak obavljen od biskupskog ordinarijata u Šibeniku, o životu, krepostima, glasu svetosti i znakovima (čudesima) službenice Božje Klare Žižić, utemeljiteljice Družbe sestara franjevki od Bezgrešne. Ista Kongregacija imenovala je 25. siječnja 2019. relatora za našu kauzu.
Na nama ostaje da se s povjerenjem u Božju svemoć utječemo zagovoru službenice Božje majke Klare u svojim potrebama te da se dogodi čudo potrebno kao vidljivi znak njezine svetosti, kako nam to nalažu odredbe Pape i Kongregacije za kauze svetaca.

MOLITVA ZA BEATIFIKACIJU
SLUŽBENICE BOŽJE KLARE ŽIŽIĆ

Svemogući Bože, naš nebeski Oče,
Tebi je naša sestra i majka Klara,
potaknuta i vođena Duhom Svetim,
služila vjernim životom i dobrim djelima.
Molimo Te: udostoj se, po svojoj milosrdnoj volji,
očitovati nama i cijeloj Crkvi
da je ona predanim služenjem Tvome Kraljevstvu
najviše Tebi ugađala, milosno rasla u vjeri, ljubavi i nadi,
te sada i dovijeka uživa u blaženu jedinstvu s Tobom,
našim trojedinim Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim.

Po zagovoru službenice Božje majke Klare Žižić udijeli mi milost
za koju te usrdno molim.

Oče naš, Zdravo Marijo i tri puta Slava Ocu.

Preuzeto s www.sibenskefranjevke.hr/sluzbenica-bozja-klara-zizic