Dobivanjem privilegija na otoku Žirju, o čemu ćemo još govoriti, franjevci su osigurali ekonomsku podlogu svojega djelovanja. Premda se u ispravi dozvoljava gradnja samostana na Žirju, ipak franjevci nisu pristupili njegovoj gradnji. Prihodi na Žirju bili su nedovoljni i od njih se nije moglo uzdržavati velika  redovnička obitelj. Stoga su na Žirju živjela samo dva franjevca u jednoj kućici u uvali Muna i uz svećeničke dužnosti, skupljali prihode.

Djelovanje u vrijeme kuge privezalo je franjevce uz grad Šibenik. U gradu su se iza pošasti sve više nastanjivali Zagorci. U tom razdoblju relativnog mira za Šibenik grad se obnovio novim elementom, još uvijek krutim, osobito u borbama protiv neprijatelja, ali fiziološki zdravim i on ga je pomladio. O. N. Ružić a kasnije o. Mijo Bogetić nagovarali su s ostalim franjevcima razasute Zagorce po bližoj šibenskoj okolici da nasele Dolac, Goricu, Varoš, Crnicu i Mandalinu. Taj je rad vezao redovnike još više uz Šibenik, sve više naseljen njihovim mještanima, poznanicima ili rodbinom. Osim toga franjevci su podržavali Vlahe u borbi protiv Turaka i doznavali kretanja neprijatelja te je i Mlečanima bilo do toga da ih ne šalju na daleko Žirje. Župničko njihovo djelovanje u šibenskim predgrađima, kao i dušobrižnički rad u bližoj okolici tražio je osnivanje samostana u blizini Šibenika. Uz te razloge treba ubrojiti i želju samih franjevaca da se nastane u Šibeniku i tako osiguraju Provinciji izlaz na more. Stoga su molili da im se mjesto gradnje na Žirju, udaljenom 30 milja od Šibenika, dozvoli gradnja samostana na malenom otočiću Sustipancu blizu Zlosela i Murtera,  udaljenom od kopna  „za hitac misketa“.

Ne bismo znali zašto ta molba nije uvažena, niti da li je uopće bila upućena, ali isti su franjevci počeli misliti na smještaj u samom Šibeniku. Na tu misao došli su upravo stoga što su se  u samom Šibeniku nastanile pridošlice, prijateljski ili rodbinski s njima povezane, a nedovoljno duhovno proviđeni jer je dosta svećenstva pomrlo u strašnoj kugi. To su oni i naglasili u molbi upućenoj Foscolu u kojoj su tražili da im se dodijeli samostan sv. Vida i Lucije.

Taj je samostan benediktinki ostao zbog haranja kuge prazan i franjevci su se nadali da će u njemu stvoriti svoj novi samostan. Foscolo je bio tome sklon, kako se izražava u pismu „veoma uglednom“ Lovri Tetti koji je morao, kao baštinik osnivača samostana Nikole Buronje, na to pristati. Foscolo je 29. srpnja 1650. zatražio mišljenje o tome i od kneza i kapetana Šibenika.. Međutim, sam L. Tetta je odbio 3. kolovoza taj zahtjev jer se samostan sv. Vida i Lucije mislio ponovo obnoviti mladim pučankama među kojima je bila i njegova kćerka.

Odbijeni od samostana redovnica, franjevci su bacili oko na malenu crkvicu Bratovštine pomoraca sv. Nikole na obali i tu su se mislili stalno nastaniti. Stoga su preko o. Mije Bogetića, eksprovincijala i vikara četiriju primorskih samostana, zamolili od Bratovštine njihovu crkvicu. O toj molbi bratimi su 1. rujna 1650. raspravljali i dali franjevcima crkvicu uz slijedeće uvjete:

1.  Glavni oltar, posvećen sv. Nikoli, morao je ostati na istom mjestu a izvan njegove kapele mogli su franjevci podignuti jedan ili više oltara i u samoj crkvici izgraditi sebi grobnicu.

2. U crkvici su mogli redovnici vršiti svoje obrede i molitve i uz crkvu podignuti samostan nad porušenim zidinama koje su bile vlasništvo Bratovštine, jedino su bratimi sebi ostavili dva skladišta s južne strane crkvice.

3. Franjevci su morali bratimima odrediti jednog svećenika za kapelana. On je morao vršiti dužnost starijeg kapelana: služiti sv. misu u zapovjedne blagdane i kroz korizmu, blagosivati vodu, pjevati poslanicu i evanđelje i u velikom tjednu Muku na hrvatskom jeziku te ostale uobičajene molitve u nedjelje i kroz korizmu.

4. Tjedno su franjevci morali govoriti tri tihe sv. mise za pokojnu Franicu, kćerku pok. Nikole Buronje i ženu L. Tette, za pok. Juru Montanu i pokojnog kapetana Burina i tri pjevane sv. mise na godinu za duše istih, a bratimi su se obvezali da će za to plaćati u milostinji 120 lira godišnje. Franjevci su ujedno morali birati među bratimima sebi dva prokuratora koji će se brinuti za potrebe crkve i samostana.

5. Milostinja što se skupljala u crkvi kod sv. misa na oltaru sv. Nikole i svake subote u gradu i drugim mjestima pripadala je Bratovštini, ali je ona morala davati vosak za svoje sv. mise, kupovati misnice i robu za oltar te plaćati svećenika koji će na tom oltaru služiti sv. misu.

6. Ako franjevci napuste grad ili to mjesto, a ne ostave kustoda ili svećenika kapelana, ono što sagrade ostaje na raspolaganje Bratovštini.

Tim je uvjetima Bratovština osigurala svoja prava i službu Božju što je u poslijekužnim danima sigurno bilo veoma teško.

Franjevci su pokušali s ostvarenjem gradnje samostana kod crkvice sv. Nikole, ali je to bilo teško. Godina je 1651. prošla u pripremanju materijala i dobivanja dozvola. Šibenski suci Velikog vijeća i prokuratori narodni preporučili su njihovu molbu 4. studenog 1651., a franjevci su 5. Studenog dobili dozvolu primanja te crkvice i prostora oko nje od općeg vikara šibenske biskupije. Dužd Frano Molin im je 18. siječnja 1652. dao 200 dukata za gradnju jer su „dozvolili rušenje svoga samostana da ne bi služio neprijatelju kao obrana protiv državne vojske.“ Na temelju te isprave, a na njihovo traženje, redovnici su dobili drvo i željezo za gradnju iz državnih skladišta. Zaslužni u radu, a osobito u ratu, franjevci su zadužili općeg providura Jeronima Foscarinija. On je stoga  20. kolovoza 1652.  uputio molbu Senatu da dozvoli gradnju samostana u Šibeniku, a 15. studenog dao im dva skladišta i dućan kod crkvice da bi mogli proširiti svoj samostan. Ta je dozvola sigurno dobivena i provincijal o. Filip Lendić izražava veselje 7. prosinca 1652. u pismu upućenom iz Fojnice.  U njemu ujedno spominje kako L. Tetta ometa od početka cijelu tu zamisao jer posjeduje u ime svoga šurjaka Ivana Cortellinija, oštećenu kuću na tom zemljištu, ali provincijal upozorava da se s njim, a ni s drugim, ne upuštaju u parnicu.

Drugi su građani sigurno sa zadovoljstvom pratili pokušaje gradnje novog samostana. Oni su novcem i materijalom pomagali franjevce, kao što je to učinio Karlo di Rossi iz Brescie, muž Dominike rođ. Gradinović iz Šibenika. On im je darovao drvo i cigle od svoje kuće blizu gradskih zidina, dok su sami zidovi ostali njegovo vlasništvo. Međutim, ni ta se zamisao nije ostvarila, iako su franjevci dobili bili dozvolu za gradnju od najviših crkvenih vlasti i čini se počeli nešto i graditi. Zbog siromaštva nisu mogli nastaviti s radom jer je bilo potrebno najmanje 1000 dukata, kako se iznosi u izjavi franjevaca prigodom njihove parnice sa šibenskim samostanima  franjevaca  konventualaca i dominikanaca. Moguće je redovnicima smetala i ovisnost o bratima koji su,  osobito kao prokuratori crkve i samostana, mogli kontrolirati život i ekonomiju samostana.  Stjepan Zlatović donosi i druge razloge. Prema njemu nisu franjevci mogli u tom tijesnom prostoru, bez vode, sagraditi dovoljno veliki samostan. Otvoreni kanal Dobrić, koji je po ugovoru morao ostati otvoren, a njime je išao gradski optok, sigurno je nehigijenski djelovao. Osim toga, pjeskoviti teren uz more, moguće i močvaran, tražio je mnogo za uređenje temelja. Prevelika buka blizog brodogradilišta, što se nalazilo na južnoj strani, smetalo bi samostanskoj tišini. To, kao i opasnost od turskog napada, jer bi samostan bio izvan zidina, odlučilo je da su franjevci odustali od te zamisli.

Sve su poteškoće bile pojačane ratnim neprilikama i franjevci su odlučili da unutar zidina Šibenika, oko tzv. palače Foscolo sagrade sebi novo prebivalište.

Općenito se misli da je tu lijepu palaču, nekada moguće dvor šibenskog kneza, darovao franjevcima L. Foscolo. Tu su palaču, podignutu na strmom zemljištu predgrađa Svih Svetih, sagradili učenici Jurja Dalmatinca (oko 1560.) i ona spada među najljepše građanske zgrade u Šibeniku. Opis je glavne zgrade samostana izvanredno lijepo opisao prof. Frano Dujmović i doslovno ga prenosimo:

„Predstavlja (samostan op. p.) interesantni arhitektonski objekt iz sredine XV st., iz vremena kada je u Šibneiku djelovala škola Jurja Dalmatinca, a mogućno je da su je po njegovom nacrtu gradili njegovi učenici. Fasada ima gotičke prozore, ali je ukrašena renesansnim reljefima, koji su vrlo originalni i mistični. Davancali donjih prozora su nešto više izbočeni nego gornji, ukrašeni su lišćem, a u jednom je ljudska glava. Kanelirani pragovi imaju kapitele sa zbijenim listovima, lukovi su ispunjeni listom djeteline, a završavaju razvijenim lišćem. Gornji djelovi prozora uokvireni su kamenim ornamentima, unutar kojega se nalaze dvije kamene kugle. Prozori na drugom katu isti su osim što je ispod jedne plinte ostavljena nasmijana jedna čovječja glava, a na drugom glava lava koji riče. Na drugom katu su dva prozora bez dekoracije. Na pročelju se još vide tri kamene korniže, te šest isturenih prošupljenih kamena (orecchioni),  kakvih ima mnogo na starim kućama u gradu, a čija funkcija nije poznata. Reljefi su još čudniji. Na zidu među prozorima dva genija drže trnovu krunu u kojoj je grob sa mrtvačkom glavom. Između najgornjeg prozora dva su reljefa, jedan pored drugog. Prvi prikazuje pauna bez prsiju i glave, dok su sprijeda dvije konjske noge u zamahu, a u sredini je polučovjek sa razmahanim plaštem, koji preko ramena drži ovna.

Drugi reljef prikazuje neke vrsti kentaura, zapravo lavlje tijelo sa nogama i zavitlanim repom, a od prsiju je polučovjek sa krilima i pruženom rukom. Na luminaru ispod prozora nalazi se reljef, koji prikazuje lik Gabrijela. Na desnoj strani palače u reljefu su prikazana dva golišava genija, sa trnovim vijencem, u kojem je markantna glava čovjeka sa jakim brkovima i bradom. Krov novog krila samostana povezan je sa crkvenim preko puta, ovećim lukom, bogato ukrašenim romantičkom dekoracijom.“

Ne zna se da li je i kada Foscolo darovao tu palaču franjevcima. Jedini je dokaz tome Foscolov portret što se nalazi u samostanu na kojem piše kako je on franjevce nastanio kod crkvice sv. Lovre. Međutim, ta je slika napravljena prema uputi provincijala o. F. Lendića. On je u već spomenutom pismu sugerirao da se dade napraviti portret s natpisom dobročinitelja koji je radio oko dozvole gradnje samostana kod sv. Nikole. Kako je to stvarno bio Foscolo, franjevci su dali napraviti njegov portret, a moguće je netko kasnije upisao natpis. Da je Foscolo dao franjevcima tu palaču, postojala bi darovnica, ali je nema u samostanskom arhivu a ni drugdje. Što više, darovnica bi sigurno bila spominjana u brojnim parnicama što su ih franjevci vodili. Stoga mislimo, kao što tvrdi Stj. Zlatović, da je kuća bila vlasništvo šibenskoga Maloga kaptola. U njoj su najprije stanovali svjetovnjaci pa se i naglašava kako je prvotno palača bila „hospitium secolare“, a kasnije za ratnih vremena vojnici. Tako je izjavio o. Petar Bogetić 28. siječnja 1658. pred šibenskom Kurijom u prije spomenutoj parnici. Iako Foscolo nije franjevcima darovao tu palaču, jer je bila vlasništvo šibenskog Kaptola, ipak ih je on ili po njegovoj zapovijedi šibenski knez mogao u nju smjestiti kad su se oni povukli s Visovca. U molbi što su je franjevci uputili Kaptolu da im dade tu kuću naglašava se kako su oni u ratnim nevoljama stanovali u toj kući i sačuvali je „con tutta diligenza“ od propasti što se inače dogodilo mnogim zgradama u gradu a osobito u Gorici. Prema tome, natpis sa portreta odgovara istini jer se ne kaže da je Foscolo darovao palaču franjevcima nego da ih je smjestio „aput S. Laurentium“.

fra Josip Ante Soldo (1922. - 2005.)