Dolazak franjevaca Bosne Srebrne u Šibenik vezan je uz teške dane Kandijskog rata (1645-1669). Neprestano napeto stanje na Istoku pretvorilo se, poslije incidenta 1644. s malteškim vitezovima, u dugogodišnji rat. Pod izlikom kažnjavanja Malte, mletački je bailo (diplomat) čak i pozdravio kaznenu ekspediciju, Turci su u posljednjim danima lipnja iznenada napali Kretu da bi zagospodarili istočnim Sredozemljem. Usprkos žive mletačke diplomatske djelatnosti, Venecija nije dobila gotovo nikakvu pomoć od velikih evropskih država, osim što joj je Francuska obećala poslati nekoliko brodova i 100.000 dukata. Papa, napuljski vicekralj i toskanski vojvoda uputili su joj brodovlje od 20 lađa. U toj teškoj situaciji Mlečani, da bi sačuvali svoju vlastitu sigurnost, slobodan put i da bi zapriječili učvršćenje Turaka na Jadranu, morali su prihvatiti, makar i defenzivni, rat u Dalmaciji. Međutim, vještom politikom Mlečani su iskoristili hrabrost svojih malobrojnih podanika u Dalmaciji, zbijenih uz obalu, ali još više iskonsku snagu "Vlaha", nezadovoljnih turskih podanika i time rat pretvorili u oslobodilački.

U tom dizanju naroda na vjerskog i nacionalnog neprijatelja Veneciji su pomagali svećenici istočnoga i zapadnoga obreda. Od katoličkog svećenstva osobito su se u tome isticali franjevci, tada gotovo jedino svećenstvo dalmatinske Zagore. Jedan od glavnih  mletačkih ljudi don Stjepan Sorić povezivao se s franjevcima malenog otočića Visovca na Krci, osobito s uglednim o. Nikolom Ružićem. Franjevci su još prije početka  otvorenih neprijateljstava obavijestili preko don Stjepana općeg providura Andriju Vendramina o turskim pripremama u Bosni.

Povezivanje naroda i franjevaca s Mlečanima u Dalmaciji bilo  je uvjetovano i ekonomikom Zagore. Svoje proizvode, osobito stoku,  seljak je srednje Dalmacije prodavao trgovcima u Primorju i time popunjavao životne potrebe. Neprirodna granica, čuvana od podmitljivih stražara, otežavala je trgovinu i stoga je izbacivanje Turaka i povezivanje s Primorjem bila permanentna  nesvjesna težnja naroda Zagore. Jednako su i franjevci bili povezani sa šibenskim trgovcima. Oni su stoga i posjedovali u Vrulji, pod šibenskim Varošom, kuću. Odlazak u Italiju, zbog raznih redovničkih poslova ili školovanja, vodio je redovnike u obližnja mjesta Primorja. Tako je neki franjevac 7. rujna 1629. pisao papi da bi biulo najbolje osnovati negdje u Dalmaciji, u kakvoj šibenskoj opatiji ili u zaleđu Zadra, sjemenište za bosanske franjevce. Na takve veze, a one su pojačavale težnju za oslobođenje, sigurno su slabo gledali Turci. To je otežavalo ionako veliku napetost na granici a rat je bio poželjan izlaz iz teškog stanja.

Kako Venecija nije zbog loših financija mogla slati velike čete na za nju sporedni front, Dalmaciju, mletački su se providuri sve više oslanjali na dizanje turskih podanika i koristili ih u borbi protiv neprijatelja. Znajući da su franjevci veoma uplivni na narod, Lunardo Foscolo se s njima povezao kako u Makarskom primorju, tako i na području gdje je djelovao visovački samostan.

Prvo približavanje franjevaca i mletačkih prvaka bilo je preko šibenskog kneza i kapetana Ivana Franje Zorzi. Preko njega je došlo do tajnog sastanka L. Foscola i visovačkog gvardijana o. Mije Bogetića u dvoru šibenskog biskupa. Lukavi mletački providur nagovorio je visovačkog gvardijana da njegovi podložnici, župnici širokog područja od Senja do Svilaje, počnu potajni rad koji je probudio junaštvo Morlaka protiv Turaka. Zahvaljujući tom radu postignut je 17. prosinca 1647. poznati ugovor o ustanku i prijelazu u mletačko podaništvo naroda iz Petrova polja.

Već su početkom 1648. počele pojedine obitelji odlaziti prema slabo naseljenom Primorju i L. Foscolo je, uz obećanje nagrada, nukao 10. siječnja o. N. Ružića da i drugi župnici visovačkog samostana rade u korist Republike. Probuđena udarna snaga Zagoraca vidjela se već kod prvog zauzimanja Drniša (veljača 1648) a kasnije ispod Klisa te u brojnim okršajima u Dalmaciji.

Uspjesi, što ih je L. Foscolo postigao, bili su vezani uz potpuno pristajanje visovačkog samostana uz Veneciju. Stoga su se Turci spremali na kaznenu ekspediciju u pravcu Visovca.  Predviđajući to, L. Foscolo je, neposredno prije odlaska pod Klis, pisao 2. Ožujka 1648. sa svoje lađe u Skradinskim vodama o. N. Ružiću da će neprijatelj sigurno, čim on isplovi, napasti kršćane, a osobito redovnike. On mu je ujedno predložio da prebaci lađom, što će još ostati u tim vodama, pokretnu imovinu i franjevce s Visovca te neka ih skloni gdje je najzgodnije.  Bojeći se turske odmazde, 16 franjevaca i 6 đaka napustili su Visovac i s najnužnijom robom prebacili se u Vrulju gdje su se našli među narodom što se iz Zagore sklonio po obnovljene zidine Šibenika i njegove okolice.

Franjevci su se s Visovca privremeno smjestili oko svoje kućice u Vrulji, kao i u kaptolskoj kući kod Svih Svetih. Tu su se nekako nastnili njih trinaest, petorica su se razišla po župama, a četvorica među krajišnike u borbu protiv neprijatelja. Život je franjevcima sigurno tada bio bijedan. Predgrađe Šibenika, Varoš, bilo je porušeno prigodom pripremanje grada za turski napad i u tim porušenim kućama, ili bolje pod vedrim nebom od Grebaštine do Tijesnoga, stanovali su sa svojim b lagom pridošlice Zagorci, a s njima i pojedini franjevci. Ubrzo je nestalo i hrane donesene s Visovca a narod, i sam u teškim okolnostima, nije imao mogao mnogo pomoći. Zbijeni u tijesne prostorije, teško su redovnici mogli obavljati i najnužnije redovničke zajedničke vježbe. Tek veza i rad s izbjeglicama razbijali su nostalgiju za romantičnim, napuštenim Visovcem.

Takvo slabo stanje, tim gore što se nije vidjelo izlaza, prisiljavalo je franjevce da misle na bolji i sigurniji smještaj. Među izbjeglicama dolazilo je do gladi tako da je narod počeo napadati i same  franjevce što su ih iz njihovih plodnih sela doveli u neplodne krajeva Primorja. To svjedoči ohridski nadbiskup o. Rafael Levaković u svom pismu od 20. kolovoza  1648. koje se nalazi u šibenskom arhivu. U njemu crnim bojama opisuje stanje naroda. Kako narod nije ništa sijao, naglašava se u pismu, neće mnogi ništa ni žeti i stoga će od gladi i studeni mnogi nastradati. U pismu se ujedno iznosi i želja franjevaca da bi ih smjestili u Skradinu gdje u blizini imaju svoja imanja te ne bi bili na teret narodu, a svojim bi autoritetom bili na korist toga kraja. Foscolo je sigurno sve uložio da pomogne izgladnjelom narodu, ali je uspio tek da zadovolji životni minimum. Smještaj redovnika u Skradin sigurno se nije sviđao nepovjerljivoj mletačkoj vladi jer bi blizina granica mogla biti nepovoljna za stalni boravak franjevaca koji bi se sigurno nastojali povratiti na Visovac, a to ne bi bilo ostvarljivo bez ustupaka Turcima. Međutim , dio naroda prelazio je na otoke i franjevci su mislili da bi odlazak na koji od šibenskih otoka bio rješenje njihova teškoga stanja. Kako su na otocima Krapnju i Prviću bili već samostani, a na otoku Žirju moguće nije bilo župnika, franjevci su mislili na njemu razviit svoju djelatnost. Stoga su uputili molbu mletačkoj vladi, a preporučili su je 9. Rujna 1648. suci Velikog vijeća i narodni prokuratori, da im se za izgubljena dobra Visovca dade Žirje gdje bi se mogli „prehraniti, služiti Bogu i koristiti svojoj domovini“.

Ta se želja franjevaca dosta kasno ostvarila. Senat je, doduše,  da ih utješi, dozvolio 7. Listopada 1648. gradnju samostana na otoku ali bez beneficija. To zaključujemo na temelju Foscolove isprave od 4. Veljače 1650. o kojoj ćemo odmah govoriti, kao i iz izvještaja Magistrata all Xme del clero od 1792. Taj je Magistrat utvrdio da su franjevci dobili od Senata dozvolu gradnje samostana na otoku Žirju bez određenog beneficija. Drukčije nije moglo ni biti jer su na Žirju sve zemlje bile već u rukama privatnika i država, koja je na Žirju imala vrhovno vlasništvo, nije stvarno ni mogla dati samostanu nikakvu zemlju za uzdržavanje. Kako se prije same gradnje moralo riješiti i to pitanje, osnivanje samostana se oduljilo. Osim toga, kuga, što je izbila u lipnju 1649. u Šibeniku, odgodila je rješenje tog za franjevce životnog pitanja jer je Foscolo imao mnogo težih i važnijih pitanja od smještaja redovnika.

Kuga je uništila grad Šibenik. Izgladnio narod, oslabljen nedaćama rata, bilo je veoma pogodan za širenje bolesti. Tako se znade da je već 18. srpnja bilo oko 3000 mrtvih, osim 500 vojnika, a u kolovozu broj se mrtvih popeo na 6000.  Grad je gotovo opustio. Lazaret u Mandalini, kuća kod crkvice sv. Nikole, otoci Zlarin i Murter, gdje su otpremali bolesnike, bili su puni. Strašna je bolest putpuno iskorijenila neke plemićke obitelji, prorijedila samostane, oslabila i samu vojsku tako da je Šibenik, najnapučeniji grad u Dalmaciji, opustošio. Kako su zbog bolesti trgovina i obrt prestali, glad je jednako kosila kao i zlosretna kuga. Star žita se popeo na 20 dukata. U takvoj nestašici preživjelo plemstvo i puk obratio se općem providuru da im nabavi hrane uz zajam u visini 11.000 lira i 1200 dukata što ih je šibenski fondik imao u banci u Veneciji. Providur je dao Šibeniku 600 stara brašna uz obavezu da će to grad nadoknaditi kroz tri godine poslije sklopljenog mira. Tada su i franjevci dobili od Foscola 1000 komada dvopeka i 10 stara žita. Bolest se dulje zadržavala nego što se inače kod nas pisalo. Foscolo je, naime, još 30. listopada 1650. javljao Vladi da u Šibeniku još uvijek građani i neki Morlaci umiru od te strašne bolesti.

U tim teškim danima franjevci su, uz ostali kler, tješili bolesnike, dijelili sv. Sakramente i pomagali u liječenju. Brojne pohvale govore o njihovom samoprijegornom radu u tim tmurnim danima Šibenika. Tragedija grada sve više je privezivala visovačke franjevce uz Šibenik, a njihov ugled kod državnih vlasti i građana povećavao. Stoga, upravo kad je zaraza počela nekako jenjavati, Foscolo je riješio pitanje prihoda samostana na Žirju. On je već spomenutom ispravom od 4. veljače 1650. dao franjevcima one prihode što ih je sa Žirja ubirala državna komora.

fra Josip Ante Soldo (1922. - 2005.)