Crkva sv. Lovre (2. dio)

Franjevci su i dalje nastojali oko uređenja svoje crkve. Radovi su uglavnom bili gotovi i unutrašnjost se pomalo uređivala. Zid oko zvonika, što se neugledan još dizao od stare crkve, sazidao je 1720. zidar Mate Marcheto iz Bergama, a nastanjen u Šibeniku za 518 lira. Jednako je iste godine u otvorenom timpanonu sporednih vratiju postavljen lijepi barokni kip sv. Lovre na čijem je podnožju natpis: D. L. T. MDCCXX, moguće inicijali Lovre Tette.

Dvadesetih godina XVIII st. podignuta su u crkvi  još dva mramorna, jednostavna oltara: sv. Blaža i sv. Roka, Šimuna i Frane. To su dva oltara, ispod kora napravljena zaslugom fra Josipa Banovca koji ih je novčanom pomoću obitelji Banovac i Marcati podigao. Grobovi tih dobročinitelja samostana bili su pred oltarima.

Postavljanje grobova u crkvi bio je općeniti običaj sve do XIX st. U njima su se pokapali ne samo prijatelji i dobročinitelji crkve nego i oni koji bi to željeli ali bi redovno platili grob u milostinji, ostavljenoj u ostavštini. Takvih oporuka bilo je i kod šibenskih franjevaca. Sa sprovoda što bi se vodio morale su sve šibenske crkve i samostani davati katedrali četvrti dio od četverostrukih svijeća (toraca) što bi ih nosili u sprovodu članovi Kaptola. Četvrtinu od tih svijeća dobivali su kanonici, a ostalo je išlo katedrali. Kako se franjevci sv. Lovre nisu toga pridržavali, Kaptol ih je 1715. tužio i šibenski knez i kapetan I. Mimio 3. prosinca je naredio da se taj stari običaj i dalje podržava. Franjevci su se branili da oni nisu dužni plaćati ono što nije odredio ni crkveni ni državni zakon, a što je Kaptol uveo kad samostan sv. Lovre nije uopće ni postojao. Državna vlast je dala pravo redovnicima na nezadovoljstvo članova  Kaptola. Stoga je Kaptol, da bi se nekako primirio, tužio samostan da ne plaća livel na neku kuću koju, prema izjavi gvardijana, samostan nije uopće kupio.

Kaptol je i dalje nastavio apelacijom na općeg providura, ali je 16. svibnja 1720. on ponovo dao pravo franjevcima jer da za takvo traženje nema potvrde u mletačkim zakonima. Predstavnici Kaptola nisu bili tim zadovoljni, nego su 26. rujna 1720. ponovo protestirali, ali bez uspjeha.

Godine 1727.  samostan je nabavio nove orgulje od Antuna Ljudevita de Moyse za 24 cekina.  Graditelj se prigodom isplate obvezao da će,  kad bude dolazio u Dalmaciju, besplatno ih popravljati, a samostan će ga tada samo hraniti. Orgulje su bile malene i njihovu dispoziciju je donio Fr. Bulić. One su bile postavljene s lijeve strane crkve, između oltara sv. Ante i sv. Petra Alkantarskog, ispod polukružnog prozora koji je bio dijelom orguljama zatvoren. Tu je sagrađen mali korić za pjevače jer je veliki dio zauzimao ormar za orgulje (casson). U kor se ulazilo iz samostana kroz luk što je spajao samostan i crkvu preko ulice iznad samostanskih vratiju. Stj. Zlatović tvrdi da su u crkvi bile Nakićeve orgulje za što nismo našli dokaza u dokumentima. Franjevci kasnije nisu nabavljali nove orgulje nego su im služile te stare Moyseove sve do najnovijih vremena kada ih je zamijenio orgel-harmonij, postavljen nekako iznad predvorja sakristije s otvorom prema crkvi, a sada se nalazi u samostanskom koru.

Stara sakristija je proširena pedesetih godina kada je 28. rujna 1748. Ivan Banovac, trgovac i posjednik, ostavštinom ostavio 200 dukata za njenu gradnju. Redovnici su na njenom terenu kupili od Kaptola jednu kućicu i za nju plaćali livel kojega su se oslobodili 1868. kad su odjednom isplatili 145 for. Sedamdesetih godina franjevci su počeli misliti na izgradnju novih oltara. Oni su 26. V. 1773. sklopili ugovor s „protto altarista“ braćom Pijom i Vinkom dall'Aqua za izgradnju donjeg dijela velikog oltara po nacrtu Tome Perića za 120 cekina u zlatu. Stepenice su morale biti od crvenog mramora iz Verone, a franjevci će ga nabaviti iz Venecije, menza i piedestali od bijelog bračkog kamena iz Sumartina s umetcima „francuskoga“ crvenog i bijelog mramora. Osim toga bili su napravljeni pilastri s piedestalima za kipove, od kojih se neki  nalaze danas u sakristiji. Sve je moralo biti gotovo do Božića. Nešto kasnije (1779.) isti su majstori „professori d'altari“ Pijo i Vinko izradili tabernakul za veliki oltar prema svom nacrtu i to od kararskog mramora s umecima „francuskog“ crvenog i staroga zelenog mramora. Malene kolonice od istog mramora, a podnožje će na mjesto afričkog mramora, kako je prvotno bilo zamišljeno, biti od „francuskoga“ crvenog. Klesari su morali taj rad završiti kroz deset mjeseci. Izradba je stajala 70 cekina i, osim toga, franjevci su im morali nabaviti alat. Time je veliki oltar bio izgrađen od jednostavnog podnožja s lijepim tabernakulom a iznad je stajala Visovačka Gospa i oko nje kipovi sa zavjetnim darovima.

Isti su majstori 1776. izradili dva oltara istog oblika i kvalitete kao što su bila dva oltara ispod kora s nešto višom menzom i bolje izglačanim kamenom za 167 cekina. Sve je moralo biti gotovo za dvije godine, a samostan je nabavio za izgradnju oltara klak, željezo, olovo i plaćao radnike. Novac za ta dva oltara ostavio je oporučno Josip Giaguzzi 31. ožujka 1776. Njegovi su nasljednici dali franjevcima poslije odugovlačenja konačno 6. svibnja 1776. novac „per erezione delli due altari nello loro chiesa.“ Istog dana franjevci su kod notara potvrdili privatni ugovor što su ga dan prije sklopili s Pijom i Vinkom dall' Aqua za izradbu tih dvaju oltara i ujedno pred notarom pridigli 735 lira od svog sindika Dominika Galbianija.

Plafon crkve bio je barokno ukrašen u „štukaturi“, a nacrt je dao franjevac Frano Lavizar.  Uredivši tako unutrašnjost crkve, franjevci su se odlučili na konačno uređenje zvinika koji je, ne bi znali kada, prije bio sagrađen.  Stari zvonik bio se počeo rušiti i trebalo ga je učvrstiti i popraviti te mu dati završni oblik. Nacrt za te radove napravio je Frano Macanović, član ugledne trogirske obitelji ghraditelja i kipara koji je popločavao šibenske ulice. Prema tom nacrtu, koji se nije sačuvao, Frano se sa svojim sudrugom Vinkom Galliazzi iz Šibenika 13. svibnja 1785.  obvezao da će urediti „uoto con cuba“ do listopada 1785. Materijal za tu građu, ističe se u ugovoru, željezo za križ i mramorin, morali su nabaviti franjevci. Interesantno je da su se majstori osigurali posebno za vodu, potrebnu građi. On će samo uzimati vodu iz samostanskog bunara ali ako je nestane, naglašava se u ugovoru, redovnici su se morali za nju pobrinuti i dovažati je iz drugih šibenskih bunara. Za svoje radove majstori su bili plaćeni  po 24 cekina. Macanović je morao izraditi lijepo ložu za zvona ali bez stupića oko lože, a kube bojadisati crvenom bojom. Time je zvonik dobio baroknu kupolu, istaknutim rebrima i vitkim završetkom. Kupolu je zvonika 1843. popravljao zidar Krsto Petković. U vrijem posljednjeg rata zvonik je nastradao. Cijela je kupola uništena i poslije rata dosta neugledno popravljena tek toliko da se zvonik sačuva od kiše.

U inventaru iz 1711. piše kako se na zvoniku nalaze jedno veliko i dva veoma mala zvona.  Kada je Šibenik doživio veliku katastrofu od groma što je pogodio barutanu (1752), izgorjela je crkvica sv. Ane na tvrđavi.  Franjevci su tada molili šibensku Općinu da im dade zvona sa crkvice sv. Ane. Molba je nedatirana ali je sigurno upućena prije 1759. kad se tvrđava počela popravljati, jer se u njoj naglašava kako kaštel tada ne postoji i stoga je zvono tu nepotrebno.

Teško je znati da li je vlast dala to zvono ali su redovnici odnekle pokupili i druga zvona tako da su imali na zvoniku pet manjih bakrenih zvona kad su 1845. odlučili nabaviti nova zvona iz Venecije. Zvona su bila naručena kod ljevaonice Canziani e Bazo. Svoja su zvona franjevci poslali ljevaonici i pretopili ih a dali su napraviti tri nova zvona u tonovima: DO-FA-LA. Cijeli trošak lijevanja zvona, prijenos i njihovo postavljanje iznosio je 4043 austr. lira. Interesantno je zabilježiti da je najmanje zvono, teško 400 funti (UT-DO) bilo saliveno još 1808. a naručio ga je (mjeseca ožujka) „Praviteljstvujući Sovjet Serbski“ za sabornu crkvu sv. Arhanđela u Beogradu, kako i piše na samom zvonu koje je napravio Ivan de Bota. Njegovo se ime nalazi unutar istog zvona. Kako ono, zbog neuspjeha I srpskog ustanka nije upućeno u Srbiju, neki ga je lijevač dopremio u Veneciju i kasnije ga je firma prodala franjevcima jer se u računu izričito navađa „3 esistente UT di funti 400 ossia g. v. o 468 circa.“ Sa zvonima nije bilo sve u redu i šibenski je kovač Andrija Đumlija morao popravljati na njima željezne držače. U I svj. ratu srednje je zvono rekvirirano.

Novi veliki oltar napravljen je 1832. Stj. Zlatović tvrdi da je za nj ostavio biskup J. Kosirić 100 cekina, dok su ostalu svotu franjevci skupili od naroda. Kako su se sačuvali računi potrošaka za taj oltar, možemo vidjeti da nisu redovnici baš mnogo dobili od milostinje koliko od prodaje ulja, vune i raznih svojih dužnika te od samostanske blagajne. Skupivši tako novaca o. Luka Kostan je 26. lipnja 1832.  napravio ugovor  s mletačkim klesarom „oltaristom a s. Marcola“ Ivanom Krst. Geraldon, reč. Bosiom pok. Bartula za oltar. Oltar je na dvije stepenice s umetcima od raznog mramora. Na menzi su postavljena četiri stupa od afričkog mramora, s osnovicama i kapitelima u obliku maslinovih grančica od kararskog mramora. Oltar je stajao 420 for. ili 1200 austrijskih lira. Istog dana Geraldon je na račun dobio 600 austrijskih lira. Sa strane oltara postavljena su dva lijepa mramorna barokna kipa na osnovicama koje se spominju u spisima računa. Kipovi prikazuju Navještenje Marijino i sigurno su rad vještog majstora koji je znao, usprkos manirizma, dati i subjektivnih osobina, osobito u izrazu anđela. Oltar je bio konačno završen u studenom 1834. i 23. prosinca blagoslovio ga je provincijal o. Frano Belamarić.

Uređenjem glavnog oltara unutrašnjost crkve dobila je konačni svoj oblik. Kasnije malene preinake nisu je bitno izmijenile. Širenjem pobožnosti prema Presv. Srcu Isusovu slika Gospe Visovačke dignuta je 1932. s glavnog oltara i na njeno mjesto postavljen kip Srca Isusova, dok je slika Gospina obješena na zid s lijeve strane. Jednako su dignute i ostale slike što su 1711. bile na zidovima i smještene u samostan. Pod je crkve zamijenjen pločicama, a strop je počeo slikati u ulju, prikazavši Posljednji sud, slikar Vlado Marjanović 1934. pastozno i dosta neujednačeno, tim više što je slika ostala nedovršena. Tada je cijela crkva bojadisana u zelenom tonu s uljenim bojama. Nešto uspješnije je Vl. Marjanović izradio Krista u Getsemaniju u apsidi crkve. God. 1935. zamijenjen je satri Put križa s ukusnim, naručenim iz Milana.

Ispred same crkve bio je maleni prostor u kojem je u litici 1926. napravljena spilja Gospe Lurdske. Tom prilikom samostan je pomogla i sama Općina. Taj se umetak nekako uklapa u ambijent starog Šibenika, starih zidina samostana i crkve.

fra Josip Ante Soldo (1922. - 2005.)