Crkva sv. Lovre

Smještajem u kuću Malog kaptola franjevcima se samo po sebi nametalo pitanje kapele u kojoj bi vršili službu Božju. U početku je sigurno tome služila kakva veća prostorija u samoj zgradi. To je bilo veoma nezgodno i okretni su franjevci nagovarali Antuna Fondru ili bolje njegovu ženu Lauru Martinis, udovu Ivana Pellegrinija da im ustupe kamenu kuću preko puta samostana. Antun im je u ime svoje žene 2. studenog 1655. prodao tu kuću „jeftino“ za 300 dukata, jer je, naglašava se u kupoprodajnom ugovoru, to učinio iz ljubavi prema Bogu i sv. Franji. Za to su franjevci molili i godišnje govorili tri sv. mise za pokojne članove obitelji Fondra. Ta je kuća prema ugovoru morala služiti samo za crkvu.

Kada su franjevci kupili tu kuću, obratili su se svojim prijateljima u Veneciji da bi im isposlovali dozvolu za gradnju crkve, koja bi bila posvećena sv. Lovri mučeniku. O. M. Bogetić poslao je stoga u Veneciju svoga nećaka o. Petra Bogetića i po njemu pisma (8. IV 1556) Lovri Dolfinu i Lunardu Foscolu. U njima ih je molio da bi isposlovali odobrenje za nekih nenastanjenih kućica gdje bi sagradili novu crkvu. L. Dolfin stvarno se zauzeo i u Vijeću mudrih pod zakletvom iznio svoje mišljenje. Na taj zagovor, a i uz preporuku izvanrednog šibenskog providura Contarinija, dužd je Bertucije Valier dozvolio kupovanje kućica uz hospicij za gradnju crkve i to u dužini od 15, a u širini 13 mletačkih sežnjeva (passa, oko 25,5x22,1 m.) Na temelju te dozvole šibenski je knez i kapetan Zakarija Corner naredio zidaru Vinki Prokiću i mjeraču Juri Dvorinčeviću da izmjere površinu kupljenih kućica. Tek poslije mjerenja on je 14. lipnja 1656. dozvolio gradnju crkve koja prema gornjim mjerama ne bi bila tako naročito malena. Franjevci su sigurno sagradili manju crkvu od odobrenih mjera i spojili lukom preko ulice sa svojim samostanom što je dozvolio u istoj ispravi Corner. Tim se lukom ulazilo u kor koji, čini se, nije bio dovoljno velik.

Ta crkva nije zadovoljavala potrebe brojnih redovnika i stoga su oni ubrzo mislili na njeno proširenje. Već 2. studenog 1663. kupili su kuću uz crkvu od Ane, žene Jure Baretića za 583 lire. Ana je za taj novac kupila zarobljenog Turčina Mustafu Zelatovića iz Sinja i dala ga za zamjenu za svoga zarobljenog muža. Jednako su 22. kolovoza 1677. kupili još neku zidinu od Bratovštine sv. Mihovila za 118 lira i 13 šoldi, koju je procijenio Mate Klišanin, „per poter formar piu larga la loro chiesa che ritrovarsi pur troppo angusta“. Iste je godine (12.XII) Šimun Dračević obećao dati franjevcima 1000 dukata (po 6:4 l.) za proširenje „veoma tijesne crkve“ i dao im odmah 100 dukata, a oni su zato morali za nj govoriti sv. mise. Nekako su tada zbog nezgodne crkve i pomišljali na ponovni smještaj kod sv. Nikole. Mogućnost dobivanja novca i kupovina novih kućica odvratila ih je od te odluke. Naprotiv, odlučili su se na gradnju nove crkve kod samostana.

Kad su franjevci dobili novac od Š. Dračevića, sporazumjeli su se 12. prosinca 1677. S Vickom Drobnjakom, Antunom Ismaelisom i Nikolom Pavlovićem Ivanovim iz Korčule za izradbu pročelja nove crkve za 700 dukata. Pročelje je moralo biti od bijelog kamena slično kao kod šibenske crkve Sv. Duha, osim zvonika na preslicu, sa portalom, dva prozora (balconi) uz vrata i prozorskom ružom, kao što se nalazi na sačuvanom, loše naslikanom, nacrtu u samostanskom arhivu. Dvoja vrata na crkvi morala su biti kao na crkvi sv. Nikole s nešto manjim okvirima. Osim toga morali su klesari izraditi volat s pilastrima od zemlje kao u crkvi sv. Nikole, moguće na početku prezbiterija. Već po tom ugovoru vidi se da su franjevci željeli stvoriti crkvu, nešto skromniju, ali koja bi se nadovezivala ne stare šibenske tradicije. Na žalost, taj rad koji je morao biti gotov do konca rujna 1678. kada su morali o svom trošku pridignuti i dovesti materijal iz Korčule u Šibenik, morao se zaustaviti zbog nedostatka novca. Majstorima su franjevci dali 60 dukata, a za 40 dukata kupili su nešto bijelog kamena. Prema ugovoru, koji spominje K. Stošić u svom rukopisu, ukoliko bi se posao nastavio, redovnici su se obvezali da će ti majstori imati prednost.

Radnja se crkve nastavila 1680. kad su franjevci 15. travnja sklopili ugovor s majstorom Mijom Trifunićem iz Zadra, a nastanjenim u Šibeniku. Trifunić je morao sazidati zidove s vratima, balkonima, voltima, istesati grede, nabaviti ploče za krov i pokriti ga ciglama i to sve „a laude di buon maestro.“ Zidova fasada prema vani i unutra trebao je izgraditi „u grubo“ (alla greghesca). Franjevci su se obvezali da će nabaviti stijene, klak, pržinu i drugo što bude trebalo za krov. Za zidanje zidova samostan je plaćao Trifuniću 12 lira po mletačkoj stopi- (piede), a za krov 6 lira po stopi. Franjevci su odmah na račun dali Miji 10 dukata, a ubrzo je dobio i ostali novac. Takva je crkva mnogo bolje odgovarala potrebama jer je bila nešto veća i u njoj je bio dosta prostran prostor za redovnički kor u koji se ulazilo novo sazidanim voltom (današnjim) preko ulice.

Tako „u grubo“ izrađenu crkvu redovnici su s vremenom obložili lijepom fasadom. Oni su 28. veljače 1693. sklopili privatni ugovor s protom Markom Antunom Pavlovićem iz Korčule da za 600 lira i jedan sekij ulja i dva barila vina dovede kamenje za prednji zabat crkve, kamene okvire dvaju vrata, praznu ružu za pročelje, „mascherone“ koji su stavljeni na zabat crkve i luk što spaja samostan i kor crkve, te kornižu. Samostan je odmah dao Pavloviću kao „kaparu“ 60 lira i 115 kvartuča ulja. Na tim radnjama čini se da je radio Marko Vidović iz Korčule.

Šibenski je zidar Karlo Sala, prema ugovoru od 28. studenog 1697. izravnao kameni greben u crkvi prema glavnom zidu od pilastara kapele (prezbiterija) do vratiju za 500 lira i 4 barila vina. Tada je sigurno uređen i prostor ispred crkve, gdje je bila kućica sa zidom Frančeskine, udove Nikole Crivellarija. Kako je ona bila dužna (270 l.), u očevo ime, za livel dvaju skladišta na Marini, ona je 15. III. 1700. ustupila kućicu da bi se proširio pristup crkvi. Ta je kućica stajala 864 lire i redovnici su isplatili ostatak.

Novac za gradnju crkve franjevci su dobivali na razne načine, uglavnom preko milostinje sv. misa i skupljanja dobrovoljnih doprinosa. Tako je samostanski prijatelj Kažimir Vrančić pok. Karla dao 1699. za gradnju crkve samostanu za 20 godina korist od njegova kapitala što ga je imao u Milanu kod „Reggia Ferma del sale“, kao i u vrijednosnim papirima, a iznosila je 250 mletačkih dukata godišnje. Za to su redovnici morali govoriti pjevanu sv. misu na svetkovinu sv. Karla Boromejskog za Kažimirova oca i 100 tihih sv. misa godišnje kroz 40 godina. Franjevci su za tri i po godine primali novac ali poslije, zbog rata za španjolsku baštinu (1701-1714), nisu ga dobivali jer milanska država nije izdavala novac strancima. Stoga je o. P. Nikolić, kao predstavnik samostana, tražio i konačno dobio rješenje 1717. za novac. Ipak, još 14. rujna 1722. franjevci su dali prokuru Mark Antunu Barbugliju da pridigne taj novac što ga je u Milan pohranio biskup Faust Vrančić, a dobio ga prelat Faust sin governadura Kažimira jer im ga je Kažimir ostavio kao milostinju. Jednako su Dominik Banjolo i Santo Baffo iz Venecije 3. veljače 1699. uzajmili franjevcima 100 dukata da bi od njihovih kamata (6 dukata) govorili 24 sv. mise godišnje, a poslije njihove smrti za dani kapital morali su izreći za svakog od njih po 200 sv. misa. Na te načine franjevci su dolazili do novaca, ali kako se dobivanje novca danog od Vrančića teško ostvarivalo, gradnja se crkve dosta otegla.

Da bi se radnja mogla nesmetano odvijati, franjevci su zamolili pomoć i od općeg providura Danijela Dolfina i on je 21. prosinca 1694. preporučio šibenskoj preturi da im dade iz državne klačarde klak a i drugi materijal. Redovnici su, međutim, uzimali dosta materijala iz državnih skladišta i klačarde a nisu ga plaćali. Stoga je, na tužbu šibenskih službenika, opći providur Alvise Mocenigo 11. kolovoza 1699. naredio šibeskom knezu i kapetanu da makar nešto dobije od franjevaca. Koliko je stvarno državna vlast dobila, ne znamo, ali su sigurno dugovi djelomično isplaćeni jer su franjevci i dalje uzimali klak iz državnih skladišta. Kako ga nisu plaćali, opći je providur Alvise Mocenigo 1720. naredio da im se u ime duga oduzme desetina od onog što dobiju sa Žirja.

Nešto kasnije se pristupilo i uređenju krova. Drvo je nabavljeno iz Senja. Prema ugovoru od 3, kolovoza 1707, Ivan Kortini, reč. Jedić morao je nabaviti 40 greda „one vellicine u debelini kachoije mira dana i da budu iednache u oba kraija…da budu lachata jedanaest i donessene na riuu sibenizchu.“ Te su grede „gardian i redounici receni“ plaćali po 13 lira „ove munite sibenizche.“ Osim toga, Ivan je morao nabaviti i jedan „burdunal“ od 12 lakata. Za tu nabavku i prevoz do šibenske luke franjevci su Ivanu dali odmah 60 lira, ali Kortini nije taj materijal dobavio. Stoga je gvardijan samostana 17. srpnja 1708. opunomoćio Antuna Louetto iz šibenskog Doca da dobije od Senjanina Ivana novac. Dosta kasnije je bečka vlada, 18. studenog 1716. dozvolila franjevcima da nabave drva u Bakru ili Senju za poprav krova na samostanu i crkvi, što bi značilo da je krov tek tada konačno uređen.

Godine 1714. uređen je pod ispod kora s grobovima. Njega je uredio klesar Bartol Betamelli. On je izradio ploče za četiri groba što su stajala jedan do drugoga u razmaku od jedne stope. Grobovi su bili od kamena iz Rovinja s crvenim i žutim umecima, a slova su bila stuketirana u crno. Između tih grobova pod je bio od crvenih ploča iz Verone i bijelih iz Rovinja. Crvene ploče bile su fino izglačane, a bijele samo isklesane „fregate“. Osim toga Bartol je isklesao stepenice od kamena iz Rovinja. To je sve on morao učiniti kroz dva mjeseca, a pod urediti u listopadu. Gvardijan je istog dana Bartolu isplatio 218 lira i 10 šoldi.

Time su zidarski radovi na crkvi bili uglavnom gotovi. Unutrašnjost crkve bila je jednostavno urešena. Oltari su još uglavnom bili od drveta a zidovi ispunjeni slikama i drvenim kipovima anđela, kako opisuje već spomenuti inventar iz 1711.

Prema njemu veliki je oltar bio drven. Antepedij je stajao na drvenim stepenicama, a bio je bojadisan u crno s dvije izrezbarene figure. Na oltaru se nalazio drveni tabernakul sa srebrnim vratnicama. Iznad njega stajala je pod staklom „Gospa Visovačka“, slika Bl. Djevice s Djetetom u konverzaciji s Ivanom Krstiteljem i sv. Franom. Prvotna je slika (iz XVI st.) bila donesena s Visovca i nalazila se u malenoj crkvi. O. Marko Vicić iz Fojnice, šibenski gvardijan 1670. dao je napraviti kopiju te stare slike i ona se nalazila na glavnom oltaru obnovljene crkve sv. Lovre. Po toj slici znala se i sama crkva zvati Bl. Djevice. Iznad oltara prostiralo se „nebo“ s dijelom pozlaćenim okvirom, a okolo je bio obojadisan poluokvir. Na oltaru su bile tri piramide sa 96 zavjetnih darova u srebru. Iznad njih je visio pozlaćeni i izrezbareni okvirić a u njemu slika na kovini. Povrh su bile dvije srebrne krune koje su držali dva anđela od pozlaćenog drveta. Ispred oltara bila je drvena ograda, „ballaustri“.

S desne strane se nalazio privilegirani oltar Gospe od žalosti. Sliku, koja je moguće oštećena kasnijom restauracijom, izradio je Josip Marcedi, kako piše na uglu same slike „Joseph Marcedi P“. Slika je bila u jednostavnom okviru. Stepenice su oltara bile drvene, a antependij od crvene i žute tkanine, uokviren drvenim okvirom.

Do toga je oltara bio središnji pokrajni oltar sv. Lovre mučenika. On je bio od mramora s četiri stupa i s kipovima na zabatima od kamena „moncelese“. Stepenice ispred oltara bile su drvene. Taj je lijepi barokni oltar dao izraditi fiskalni advokat Lovre Fondra, potaknut primjerom Urbana Fenzi koji je napravio oltar Petra Alkantarskog, kako piše na natpisu što su ga franjevci postavili pred sporednim vratima crkve. Na oltaru je moguće sam Fondra dao naslikati veliku palu sv. Lovre.

Treći je oltar na desnoj strani bio sv. Blaža kojeg je pala visjela iznad drvenog oltara sličnog oltaru Žalosne Gospe. Ta je slika nepoznatog umjetnika i na njoj osobito izražajna „tipična glava šibenske starice iz puka“.

Na lijevoj strani od velikog oltara bio je oltar sv. Antuna sa svečevom slikom u običnom okviru. Antependij je bio pozlaćen s izrezbarenim trima figurama.

U sredini nalazi se mramorni oltar s četiri stupa sv. Petra Alkantarskog. Njega je ostavštinom 6. veljače 1704. dao napraviti istaknuti oficir u mnogim borbama za Morejskog rata i sigurno stoga prijatelj franjevaca Urban Fenzi, a konačno ga dovršio 1715. njegov sin Julijo. Stepenice su tog oltara bile drvene. Ispred oltara, prema kasnijem ugovoru, franjevci su izradili posebnu klupu za tri osobe, i to za Mariju udovu Fenzi i njenu obitelj. Treći oltar (privilegirani) na lijevoj strani bio je od staroga pozlaćenog drveta sa dva stupa. Pala je bila na platnu i prikazivala je sv. Roka, Šimuna proroka i sv. Franu. Antependij je bio od starog atlasa.

Od ostalih ukrasa crkve isticala su se dva velika izrezbarena anđela s podnožjem postavljena na trijumfalnom luku, a iznad drugih oltara visjeli su slični anđelići. Na zidovima bile su obješene velike uljene slike. Na desnoj strani je visjela slika sv. Klare, Antuna, Antuna i Didaka, te slike Bl. Djevice sa sv. Lovrom i Margaretom od Dominika Tintorettija (oko 1560-1635) kao najveća umjetnina crkve. S lijeve strane visjela je pala Bl. Djevice u razgovoru sa sv. Ivanom i Franom (stara slika Gospe Visovačke). Iznad vratiju bila je slika Bl. Djevice s djetetom Isusom u crnom okviru.

Sa strane velikog oltara visjele su u izrezbarenim i pozlaćenim okvirima slike mučenja sv. Lovre i sv. Stjepana na koje je u novije vrijeme obratio pažnju naš stručnjak G. Gamulin. On je u početku mislio da one pripadaju Aleksandru Mazzoniju ali kasnije se uvjerio da, iako one pripadaju njegovu krugu, ipak se stilski od njega odvajaju. Te slike složene od samih mrlja i slikane „alla prima“, prema G. Gamulinu, naslikao je Dominik (ili Antun) Beverenzi.

U koru je bila slika „Općeg suda“ koja je propala. Crkva je imala i malene orgulje s četiri registra. U svećeničkom koru nalazila su se četiri stalka za pjevače, izrezbaren „lenturin“ od orahovine s bakrenim držalicama i ormarićem u kojem se nalazilo 12 ritualnih knjiga. Sjedište u koru bilo je izrezbareno, sigurno jednostavno kako je i danas tek s malenim pokušajima rezbarenja. Za molenje matutina bio je veliki svijećnjak i manji za čitanje lekcija.

U crkvi su se nalazila običajna malena zvonca za službu ministranata, jedan veliki srebrni svijećnjak i sedam drugih od bakra te četiri srebrna velika kandalira, a 24 od bakra i samo dva od posrebrenjenog drveta. Na oltarima su se nalazila tri bakrena križa. Dva su križa iznad oltara bila od drveta sa srebrnim umecima, jedan od finog drveta iznad oltara sv. Lovre, drugi s pozlaćenim srebrom iznad oltara sv. Blaža, jedan od srebra s filigramima, dva od drveta s ukrasima od madreperle donesene iz Jeruzalema i jedan pozlaćen od starog bakra.

U sakristiji, koja je nekako tada privremeno sagrađena, bila je slika sv. Mihovila u tamnom okviru i Sv. Otkupitelja u zlatnom okviru, drveni križ i više relikvijara. Posuđa i crkvenog rublja bilo je dosta. Među knjigama spominje se lijepi misal s koricama od drveta a ukrašen srebrom te „schiauetto“, epistolar na hrvatskom jeziku.

Takva je bila crkva sv. Lovre na početku njenog unutarnjeg uređivanja, s dosta umjetničkih slika i u tome može još i danas poslužiti kao primjer. Izvana i iznutra jednostavna, sagrađena skromnim sredstvima, nastala je težnja da se u gradu bogatih umjetničkih tradicija stvori ukusna, iako priprosta građevina. On se podizala poslije krvavih ratova kad se povećala građevinska djelatnost u Dalmaciji. Na njoj su radili domaći klesari i zidari i to joj daje posebni značaj. Neprestano u novčanim neprilikama, franjevci su dugo gradili svoju crkvu. Škrtim sredstvima, jednostavnim zabatom koji završava maskom i biljnim ukrasom, praznom, bez stupića, ružom na sredini pročelja, profiliranim portalom s lijepim baroknim nadvratnikom na obim vratima, crkva kao da skromno pokazuje svoje ljepote. Na crkvi sv. Lovre, zbijenoj u tijesni prostor, na nezgodnom, strmom položaju, naši su majstori, nadovezujući se na stare naše graditelje, ostvarili „školski primjer rada naših domaćih konzervativnih radionica.“

fra Josip Ante Soldo (1922. - 2005.)